Barnardova zvijezda

U zviježđu Zmijonosca nalazi se ova zanimljiva zvijezda. © Ljubaznošću: Stellarium

Ova zvijezda je jedna od onih zanimljivih, odmah “tu, oko nas” u našoj blizini, a na koje ne obraćamo pozornost. To je donekle razumljivo jer nju ne možemo vidjeti golim okom. Njezin je sjaj van dosega naših očiju i da bismo ju mogli vidjeti, trebamo imati teleskop. Naime, prividni sjaj na nebu koji nam dolazi od nje, veličine je 9,5^m, a poznato je da ljudsko oko vidi zvijezde do sjaja otprilike 6^m zvjezdane magnitude.

Kakva je to zvijezda?

Barnardova zvijezda je mali crveni patuljak. To su zvijezde 2 do 10 puta manje mase od našega Sunca, kojima temperatura iznosi od 2500 °K do 3800 °K. Podsjetimo se, naše Sunce je zvijezda žuti patuljak, a temperatura na površini iznosi otprilike 5500 °C. Zbog svega toga, ali i zbog mnoštva drugih karakteristika, crvene patuljke uglavnom ne možemo vidjeti golim okom. Barnardova zvijezda nalazi se u zviježđu Zmijonosca, a od Zemlje je udaljena 5,96 svjetlosnih godina što ju svrstava u nama najbliže zvijezde. Njezina masa je svega 15 % Sunčeve mase, s površinskom temperaturom od 3100 °K. Više zrači u infracrvenom dijelu spektra nego u vidljivom dijelu spektra. Oko svoje osi vrti se vrlo sporo i njezin period rotacije iznosi 130 dana. Sunce se oko sebe okrene za oko 27 dana (na ekvatorskim područjima Sunca).

Starost Barnardove zvijezde procjenjuje se na 7 do 12 milijardi godina, što znači da je ona vrlo stara zvijezda, jedna je od najstarijih zvijezda u našoj galaksiji. Starost Sunca procijenjena je na 4,6 milijardi godina. No, Barnardova zvijezda najpoznatija je po jednoj svojoj drugoj karakteristici. Ona je nama četvrta po redu najbliža zvijezda, nakon trojnog sustava Alpha Centauri, najbliža nam je zvijezda na sjevernoj nebeskoj hemisferi i ujedno najbrža zvijezda na nebu. Njezin najveći poznati kutni pomak na nebu je 10,3″ (lučne sekunde) godišnje. To znači da se za sto godina na nebu pomakne za polovicu Mjesečevog kutnog promjera. Ime je dobila po američkom astronomu Edwardu Emersonu Barnardu koji je 1916. godine prvi opazio njezino kutno gibanje na nebu.

Tko je bio Edward Emerson Barnard?

Taj astronom je još kao amater otkrio oko 15 kometa. Bavio se fotografijom, a na zvjezdarnicama Lick i Yerkes, usavršio je astrofotografiju. Otkrio je i prvi sustavno proučavao prirodu tamnih međuzvjezdanih maglica i objavio njihov katalog. Otkrio je Jupiterov mjesec (Amalteja, 1892) i zvijezdu koja mijenja položaj (Barnardova zvijezda, 1916). Po njemu su nazvani galaksija NGC 6822 (Barnardova galaksija), tamna maglica u Orionu (Barnardova petlja), krateri na Mjesecu (Barnard) i na Marsu (Barnard), planetoid (819 Barnardiana) i drugo.

Znači, bio je vrlo značajan astronom svoga doba. 2018. godine ustanovljeno je da oko Barnardove zvijezde kruži ekstrasolarni planet, poznat kao Barnardova zvijezda b, takozvana super-Zemlja, s masom od najmanje 3,2 Zemljine mase, na udaljenosti od 0,4 astronomske jedinice od Barnardove zvijezde. Zemlja je od Sunca udaljena 1 astronomsku jedinicu, što je oko 150 milijuna kilometara.

Kako sam snimao Barnardovu zvijezdu

Nakon mjesec i pol dana vrućine i suše, pala je kiša koja je nekoliko dana toliko padala da je isprala atmosferu. No, kako to obično biva, ne može sve biti idealno. Baš u to vrijeme Mjesec je bio sve sjajniji i baš na tom mjestu u blizini pa nije bilo smisla natezati se s njime. Morao sam pričekati nekoliko dana da izađe što kasnije, a da zvijezda bude u najboljem položaju za snimanje. U međuvremenu je oluja u Africi u atmosferu podigla opet golemu količinu pustinjskog pijeska koji je lagano doplutao u zračnim strujama k nama. Naravno da se i to vidjelo.

No, nisam više imao živaca čekati da se dogodi neko čudo i da se poslože svi bitni uvjeti i odlučio sam ići snimati, pa kako ispadne. Plan je bio snimiti ju fotoaparatom s klasičnim objektivom, zatim s teleobjektivom i na kraju teleskopom. Računao sam da bi to bio lijepi prikaz upoznavanja tog dijela neba. Prvo sam krenuo vrlo naivno. Htio sam snimiti taj dio neba fotićem s klasičnim objektivom od 55 mm. Napravio sam nekoliko probnih snimaka i shvatio da je to suludo. Tako neću ništa snimiti.

Na priloženoj fotografiji vidi se dio neba na kojemu se nalazi Barnardova zvijezda. Vidite li ju? Ni ja ju ne vidim, a ona se ipak nalazi na njoj. Kada ju povećam na punu veličinu, tada se primjećuje kao slabo osvijetljeni piksel. Pa tko će tu prepoznati koji je onaj pravi?

No, našao sam i njega. Kako vidimo, to nije bio pravi pristup. Zato sam brzo zaključio da nema smisla kilaviti s objektivom, pa čak niti s teleobjektivom od 250 mm.

Stoga sam odmah nakon toga odlučio da je jedini pravi način snimanja, onaj u primarnom fokusu teleskopa Maksutov-Cassegrain 127 / 1500 mm. I pokazalo se da je to pun pogodak. Kao i svaki puta, prvo sam morao pronaći optimalnu ekspoziciju i ISO osjetljivost kako bih mogao snimiti kvalitetni materijal za kasniju obradu.

Pokazalo se da je snimanje od 30 sekundi pri ISO 1600 ono što je dalo najbolje rezultate pa sam te parametre primijenio na sve snimke. Snimio sam oko 60 snimaka, pregledom sam odbacio one koji su bili nekvalitetni u smislu da zvijezde nisu bile točkaste nego crtkaste i još sam snimio petnaest darkova za potrebe stackiranja. S tim sam materijalom sada imao potencijal za kvalitetnu obradu. Rezultate možete vidjeti na ovim fotografijama.

Lijepo se vidi Barnardova zvijezda i njezina uža okolina. E sada, odlučio sam svake godine u mjesecu srpnju snimiti isti dio neba kako bi se vidjelo koliko se zvijezda pomiče na nebu u odnosu na druge zvijezde. Metodologija snimanja će biti ista kao i ova kako bi rezultati međusobno bili usporedivi. Bit će to moj dugogodišnji projekt, no nema veze, imam ja vremena. 🙂