Galerija

U zvjezdarnici Apollo, osim vizualnih promatranja izvode se i različita snimanja nebeskih objekata i pojava. Riječ je o video snimanjima i astrofotografskim snimanjima. Ono što nam se učinilo zanimljivim za objaviti na web stranicama, to smo stavili u ovu galeriju kako bi bilo pristupačno svima koje to zanima. Uz svaku kategoriju napisali smo i nekoliko rečenica o onome što se u njoj nalazi. Na vama je samo da klikate i gledate što smo vam pripremili. Ako vam se sviđa, znači da smo dobro odabrali.

Isto tako, svakako posjetite i našu Flickr foto galeriju, tamo ćete pronaći još više astrofotografija.

[hr COLOR=”red”]

Sunce

Sunce je zvijezda, što znači da ima jaki izvor energije, visoku temperaturu i zrači mnogo svjetlosti. Srednja udaljenost od Zemlje mu je 150 milijuna kilometara ili točnije, 149,6 milijuna kilometara. Ta udaljenost se još naziva i astronomska jedinica. Promjer Sunca iznosi 1,39 milijuna kilometara i od Zemlje je veće 109 puta. Naše Sunce je jedna sasvim obična zvijezda koja se ni s čime posebno ne ističe od milijardi drugih zvijezda u našoj galaksiji.

Naše Sunce spada u klasu zvijezda koje nazivamo žuti patuljak. To znači da ima mnogo većih zvijezda od našega Sunca i da ono sjaji žutom svjetlošću. Vrlo je postojano, nema velikih oscilacija u sjaju i temperaturi, što je jako važno za opstanak života na Zemlji.

Sunce se isto okreće oko svoje osi, ali kako ono nije sazdano od čvrste tvari, nego od plinova, njegova površina se ne okreće istom brzinom. Ekvatorski dijelovi Sunca okrenu se za 25 dana, dijelovi prema polovima se okreću sporije, da bi dijelovi na polovima napravili jedan okret za duže od 30 dana. To se naziva sideričko vrijeme rotacije Sunca. Kada rotaciju Sunca mjerimo sa Zemlje, ona traje 27 dana i to se vrijeme naziva sinodički period.

Masa Sunca iznosi 330 tisuća Zemljinih masa. Starost Sunca se procjenjuje na oko 4,5 milijardi godina, a ima zalihe energije za život najmanje još idućih 5 milijardi godina.

Ovdje možete pogledati astrofotografije Sunčeve fotosfere snimljene u vidljivom dijelu spektra. Na njima se vide Sunčeve pjege koje su oko 1000 stupnjeva hladnije od ostale površine pa ih zato vidimo tamnijima, i fakule, svjetlija područja na Suncu koja su usijani oblaci vodika i primjećuju se najlakše uz rubove Sunca.[hr]

Sunčeve pjege

Sunčeve pjege su privremena pojava u fotosferi Sunca, a vidljive su kao tamne mrlje u usporedbi sa okolnim područjem. Uzrok pojave Sunčevih pjega je u snažnim magnetskim aktivnostima, koje sputavaju konvekciju (prenošenje magnetskog polja) s vrtložnim strujama i tako se stvaraju područja s nižom temperaturom. Temperatura na Sunčevim pjegama je 3000 – 4500 stupnjeva, a u okolnim područjima oko 5780 stupnjeva, što i ostavlja privid tamnih pjega.

Sunčeve pjege se šire i sužavaju dok se kreću po površini Sunca i mogu imati promjer do 80 000 km, tako da se mogu vidjeti na Zemlji ponekad i bez teleskopa. Mogu se kretati brzinom od nekoliko stotina metara u sekundi. Broj Sunčevih pjega brzo raste i zatim sporo opada, u nepravilnom ciklusu od otprilike 11 godina. Neki periodi od 11 godina imaju više, a neki manji broj Sunčevih pjega.[hr]

Pomrčine Sunca

Sa Zemlje možemo promatrati razne pomrčine dvaju nebeskih tijela. To su pomrčine Mjeseca i pomrčine Sunca. Iste se dijele na djelomične pomrčine i potpune pomrčine. Kod pomrčina Sunca još možemo vidjeti i prstenaste pomrčine Sunca. Pomrčine se dešavaju zbog složenih gibanja Zemlje i Mjeseca oko Sunca. Tako povremeno dolazi do prekrivanja jednog nebeskog tijela drugim nebeskim tijelom kada se ono djelomično ili potpuno prekrije. Ovdje možete vidjeti neke od tih pomrčina snimljenih iz zvjezdarnice Apollo.[hr]

Pomrčine Mjeseca

Pomrčine Mjeseca su zanimljive, pogotovo one potpune. Tada se, zbog loma zraka svjetlosti u Zemljinoj atmosferi, događa da Mjesec prividno promijeni svoju boju. Nije rijetkost da poprimi bakrenocrvenu boju, a kada se to dogodi, cijeli prizor može djelovati pomalo sablasno. No, ništa se lošega neće dogoditi zbog toga. Astronomi uživaju u promatranju takve pomrčine Mjeseca, prateći kako mijenja svoju boju. [hr]

Mjesec i Mjesečeva površina

Svi znamo kako izgleda Mjesec, gledan sa Zemlje. No, da bismo ga mogli bolje vidjeti, potreban nam je dalekozor. Pomoću njega, jasnije ćemo vidjeti one “fleke” na njegovoj površini, svjetlija i tamnija područja koja nam se prikazuju kada ga gledamo prostim okom. No, što su ta područja zapravo?

Od pamtivijeka ljudi zagledaju Mjesec i nebo, ne bi li uspjeli dokučiti što se to tamo gore nalazi. Tako su se rađale razne teorije i pretpostavke, na osnovu kojih su ljudi opisivali pojave oko sebe. Mjesec nije iznimka. Tako su ljudi mislili da na Mjesecu ima puno vode, pa su zaključili da su ona tamnija područja koja se primjećuju na Mjesečevoj površini, zapravo mora i oceani. Pa su im dali i imena. Ti nazivi su ostali i do dana današnjega.

Naš Mjesec jedan je od najvećih prirodnih satelita u našem Sunčevom sustavu. Promjer mu je 3476 kilometara. Najveća udaljenost Mjeseca od Zemlje (apogej) iznosi 405 000 kilometara, srednja udaljenost iznosi 384 000 kilometara, a najmanja udaljenost (perigej) je 363 000 kilometara. Razlika u udaljenostima nastaje zbog toga što se Mjesec (kao i većina ostalih nebeskih tijela) kreće oko Zemlje po eliptičnoj stazi. Na svom putu pokazuje nam svoje mijene, mlađak kada ga ne vidimo, prvu četvrt kada se prividno udaljava od Sunca, pun mjesec kada je cijeli osvijetljen, i zadnju četvrt kada se prividno približava Suncu u jutro.[hr]

Zvijezde

Od dana kada je čovjek prvi puta pogledao kroz teleskop, pa sve do danas, zvijezde su mu uvijek izgledale kao točkice. Ma koliko gradili velike i moćne teleskope, zvijezde uvijek vidimo kao sitne točkice. Zvijezde su toliko daleko, da ih ni najmoćnijim teleskopima ne možemo dovoljno “povećati” da ih vidimo drugačije. Dobro, najnoviji veliki teleskopi uz pomoć elektronike uspijevaju i taj problem djelomično prevazići.

Zvijezde koje mijenjaju sjaj, a da razlog nije zemljina atmosfera, nego im se polumjer ritmički mijenja, zovu se promjenjive zvijezde. Mogu biti kratkoperiodičke, srednjoperiodičke i dogoperiodičke. Ove zadnje su obično zvijezde divovi, ali i općenito su promjenjive zvijezde, divovi.

Postoje i dvojne ili višestruke zvijezde. To su zvijezde koje se okreću oko zajedničkog središta. Mogu imati različita vremena obilaska i udaljenosti od središta. Ima ih jako puno.

Zacijelo ste čuli za nove ili supernove zvijezde. Nove su zvijezde dobile to ime iz razloga što su se “pojavile” na mjestu gdje ih prije “nije” bilo. Riječi pojavile i nije su u navodnicima zato što to nije posve točno. Naime, te zvijezde jesu tamo bile, ali ih mi zbog njihova slabog sjaja nismo prije vidjeli. Do fenomena nove uvijek dolazi u zbijenom binarnom sustavu koji se sastoji od zvijezda tipa bijeli patuljak i crveni div. Dio plinova u vanjskim dijelovima crvenog diva, bude uhvaćen u gravitacijsko polje bijelog patuljka, pri čemu nastaje serija nuklearnih eksplozija koje toliko užare atmosferu bijelog patuljka, da tijekom nekoliko dana njegov sjaj toliko poraste da ga možemo vidjeti kao pojavu nove. Reakcija se nije u stanju sama održavati i bijeli patuljak se ubrzo primiruje, do iduće prilike. Cijeli proces se odvija samo u vanjskom dijelu zvijezde i obuhvaća samo otprilike tisućiti dio zvijezde.

Supernova je znatno više od nove. Kod supernove dolazi do eksplozije same jezgre zvijezde i njezinog kolapsiranja, pri čemu ostaje neutronska zvijezda, vrlo velike zgusnute mase. Nakon eksplozije supernove, izbačeni plin se širi i mi ga vidimo u obliku maglica raznih oblika. U životu velikih zvijezda postoje dvije sile koje se međusobno nalaze u ravnoteži, a to su gravitacija, koja nastoji sabiti zvijezdu i termonuklearni procesi u samoj jezgri zvijezde, koji nastoje “raširiti” zvijezdu. Kada se potroši gorivo u jezgri zvijezde, gravitacija napokon uspije stlačiti preostali dio zvijezde koja se “uruši u sebe”, nakon čega dolazi do eksplozije i nastaje supernova. Naravno, ovo je vrlo pojednostavljeni opis. Sve je to inače puno kompliciranije.[hr]

Duboki svemir

U dubinama svemira kriju se mnoge ljepote, mnoge tajne, mnogo je objekata koji su nam zanimljivi. Većina nam je dostupna samo pogledima kroz teleskope ili astrokamerama. U dubinama svemira događaju se prirodne pojave na drugim svjetovima ili oko njih, koje možemo snimiti ili promatrati. Dio toga snimljeno je i iz zvjezdarnice Apollo. Pa pogledajte što vam nudimo.[hr]

Meteori

Meteor je dio nebeskog tijela koje, padajući kroz atmosferu, ostavlja svijetleći trag. To je svjetlosna pojava nastala zagrijavanjem meteoroida (ili sitnijih nebeskih tijela) pri gibanju kroz Zemljinu atmosferu velikom brzinom (do 72 km/s). Zbog Zemljina gibanja, učestalost opažanja meteora i njihov sjaj rastu od večeri do zore, kada meteoroidi susreću onu Zemljinu stranu koja je okrenuta prema smjeru gibanja na putanji oko Sunca. Povremene ili sporadične meteore moguće je vidjeti svake vedre noći. Iznimno veliki meteori nazivaju se bolidi. Prolaskom kroz atmosferu, tijelo pristiglo iz svemira zbog velikoga se trenja zagrijava, tali, drobi i isparava. Dio meteoroida ili planetoida (asteroida) koji ne izgori u atmosferi i stigne do tla naziva se meteorit.

Meteor je širi naziv za nebesko tijelo koje prolazi kroz Zemljinu atmosferu, uključujući i popratnu pojavu. Naziv je potekao iz vremena kada se smatralo da su meteori atmosferske pojave. Za nebesko tijelo koje nije ušlo u atmosferu uvodi se naziv meteoroid, po analogiji s planetoidom. Svjetlosni trag nastaje tijekom prelaska kinetičke energije meteoroida na atome atmosfere kroz koju prolazi i ablacije vanjskih slojeva meteoroida. Temperatura u udarnom valu ispred veće meteoroidske čestice iznosi i više od 10 000 stupnjeva °C, a iza njega ostaje “cijev” od ioniziranog plina ili plazme koja svijetli.[hr]

Asteroidi

Asteroidi ili planetoidi su kamena ili metalna nebeska tijela promjera većeg od 1 metar, koji samostalno ili u skupini sličnih tijela obilaze oko Sunca. Većina planetoida obilazi Sunce u glavnom planetoidnom pojasu (asteroidni pojas) između Marsa i Jupitera, dio prilazi Suncu bliže od Marsa i Zemlje, dio se giba u putanji Jupitera ili drugih planeta (Trojanci). U usporedbi s planetima, mnogo su manji i najčešće nepravilnog oblika. Nastali su od ostataka protoplanetarne tvari koja se nije pripojila planetima za vrijeme stvaranja sustava iz protoplanetarnog diska. Najčešće kruže oko matične zvijezde vlastitom putanjom ili kao prirodni sateliti većih planeta. Neke od njih nalazimo vezane gravitacijskim silama uz planete, u grupama koje orbitiraju u putanji planeta, ispred ili iza. Asteroidi mogu imati vlastite prirodne satelite. U orbiti oko asteroida 243 Ida pronađen je satelit nazvan Dactyl (na slici gore). Procjenjuje se da bi u našem sustavu moglo biti nekoliko milijuna astroida.[hr]

Kometi

Odakle dolaze kometi? 1950. godine, Nizozemac J. H. Oort, postavio je teoriju po kojoj, na kraju Sunčevog sustava, postoji kometski oblak, kasnije nazvan Oortov oblak, u kojemu se kreću kometi. Oni svoje porijeklo vuku još iz doba stvaranja Sunčevog sustava, kada su se na velikoj udaljenosti od Sunca, na niskim temperaturama, međuzvjezdana prašina i plin, kondenzirali u malena tijela, koja su sastavljena pretežito od leda različitih spojeva. Tako možemo reći da su kometi ili poznatiji u našemu narodu kao “zvijezde repatice”, vrlo rijetka nebeska tijela, sastavljena iz malih čvrstih komada i vrlo rijetkog plina.

Kad nije previše udaljen od Sunca, komet se sastoji obično iz tri dijela: vrlo male jezgre, koja može ali i ne mora biti, od leda i mineralne tvari gdje se nalazi najveći dio njezine mase, magličaste kome, koja se sastoji od sitnih čestica prašine i razrijeđenih plinova, koja obavija jezgru, i od repa koji se stvara oko jezgre u unutrašnjosti kome. Jezgra, zajedno s komom, naziva se glava. Rep je većinom dvostruk: pravocrtni, plinoviti i onaj od prašine, zakrivljen. Oba imaju upadljivu osobinu: uvijek su okrenuti suprotno od Sunca, što je posljedica tzv. Sunčevog vjetra koji otpuhuje malene čestice od kojih se sastoji rep. Može se vidjeti samo na udaljenostima od Sunca manjim od 600 milijuna kilometara.

Promjer jezgre prosječno iznosi samo nekoliko kilometara, dok se koma odnosno atmosfera ili plinovito-prašinasti omotač kometa, proteže na nekoliko desetaka tisuća kilometara od jezgre. Nakon kome, prigodom približavanja Suncu, stvara se kometski rep, zbog sve jačeg isparavanja plina i utjecaja Sunčevog vjetra, a rep može biti dug i preko 150 milijuna kilometara kolika je udaljenost od Zemlje do Sunca. Prolazak kometa blizu Sunca ima za posljedicu znatan gubitak njegove mase. Isparavanjem jezgre stvara se rep kometa.

Komete možemo svrstati u tri grupe po karakteristikama njihovih putanja: 1. kometi s kratkim periodom (nekoliko godina), čiji se afeli nalaze približno na Jupiterovoj udaljenosti od kojih niti jedan nije sjajan; 2. kometi sa srednjim periodom (manjim od 200 godina), čiji se afeli nalaze na Neptunovoj udaljenosti ili većoj; 3. kometi s dugim periodom (preko 200 godina), i neperiodični kometi, čija putanja nije eliptična već parabolična ili hiperbolična.[hr]

Noćne vedute

Tko god se bavio snimanjima okoline po noći, zna da rezultati takvih snimanja mogu biti potpuno drugačiji od onih na koje smo navikli. Mnoštvo je to razloga zašto su takve fotografije drugačije nego po danu. Naravno, malo je svjetla, no upravo to je izazov za svakog fotografa. Obično mislimo da po noći nema boja. No, prevarili bismo se. Noć je prepuna boja, samo ih treba znati uhvatiti svojim objektivom. Tu su i sjene, kontrasti, svjetla koja se miču i puno toga što utječe na atraktivnost noćnih fotografija. Mi smo odvojili nekoliko takvih fotografija, a vi ih pogledajte u našoj galeriji. Možda vam se svide.[hr]

Planeti

Planeti su kuglasta nebeska tijela, koja kruže oko zvijezde. U našem zvjezdanom sustavu, planeti se dijele na dvije skupine: unutarnji ili terestrički planeti (Merkur, Venera, Zemlja, Mars), i Jovijanski ili vanjski planeti (Jupiter, Saturn, Uran i Neptun). Patuljasti planeti od kojih je najpoznatiji Pluton, NISU PLANETI! Njih i Pluton spominjemo na ovome mjestu, samo zbog činjenice što je Pluton do 22. kolovoza 2006. godine BIO planet.

Svi unutarnji planeti imaju čvrstu površinu, a vanjski planeti su plinoviti. Merkur i Venera su jedini planeti koji nemaju svoje prirodne satelite, dok Zemlja ima jedan – Mjesec, a Mars dva – Phobos (Strah) i Deimos (Užas). Vanjski planeti imaju puno više prirodnih satelita.

Riječ planet je grčka riječ za lutalicu. Kako se prije nisu poznavala fizička svojstva planeta i zvijezda, tako su planeti bili nazvani i zvijezdama lutalicama, zbog toga što stalno mijenjaju svoj prividni položaj u odnosu na ostale zvijezde.[hr]

Okultacije

Okultacija je astronomska pojava na nebu pri kojoj je jedno nebesko tijelo zakriveno drugim, na primjer zvijezde Mjesecom ili prirodni sateliti matičnim planetom. Povijesnu su važnost imale okultacije Jupiterom njegovih četiriju najvećih satelita, koje su služile za mjerenje vremena. Na temelju okultacije zvijezda planetoidom (asteroidom) može se odrediti veličina i oblik planetoida, oblik kojih teleskopi ne mogu izravno snimiti. I pomrčine se ubrajaju u okultacije.

Okultacije mogu biti prijelazi (tranzit) i pomrčine (eklipse). Prijelazi se odnose na slučajeve u kojima je bliže tijelo prividno ili stvarno manje od udaljenijeg, za što je primjer prolaz Merkura ili Venere preko Sunca. Pomrčine uglavnom predstavljaju događaje kada se tijelo kreće u sjeni drugog, kao što je pomrčina Sunca ili pomrčina Mjeseca – u prvom slučaju Mjesec kreće u Zemljinu sjenu, dok je u drugom slučaju prividni promjer Mjeseca jednak Sunčevom, tako da Mjesec u cijelosti ili djelomično prikriva Sunce.[hr]

Zvjezdarnica i teleskopi

Zvjezdarnica Apollo u noći zna biti zanimljiva za fotografiranje. Osim njene unutrašnjosti, i oko nje se nalaze neki od instrumenata koji su zanimljivi za noćne portrete. Ako vas zanima kako to izgleda, onda je ovo mjesto upravo za to. Dođite i pogledajte.[hr]

Sunčani sat Sagitta Borealis

Pored zvjezdarnice Apollo nalazi se sunčani sat Sagitta Borealis koji je toliko atraktivan za snimanje, da se nalazi na mnogim fotografijama. I logotip zvjezdarnice Apollo koji se nalazi na svim fotografijama i video filmovima predstavlja upravo sunčani sat Sagitta Borealis koji je postao zaštitni i prepoznatljivi znak zvjezdarnice Apollo. U ovoj galeriji nalaze se fotografije na kojima pozira sunčani sat, u cijeloj svojoj raskošnosti. Pogledajte ih.[hr]

Sateliti na noćnom nebu

U Zemljinoj orbiti nalaze se tisuće satelita. Mnogi nam nisu vidljivi, no postoje oni koji su vrlo sjajni poput Međunarodne svemirske postaje koja je najveći objekt koji se kreće oko Zemlje, pa do onih koji povremeno zabljesnu toliko da ih bez problema možemo vidjeti ili snimiti. Najpoznatiji “bljeskači” su sateliti telekomunikacijske mreže Iridium. Ovdje možete vidjeti kako izgledaju njihovi svjetlosni tragovi koje su ostavili na zvjezdanome nebu.[hr]

Tranziti ISS ispred Sunca

Ponekada se zna dogoditi da ispred Sunca preleti pokoji satelit ili svemirska letjelica. Da bi ih se snimilo treba imati ili nevjerojatno puno sreće, ili u naprijed znati kada će se to dogoditi pa se pripremiti za snimanje. Imali smo sreću snimiti takvo nešto pa to možete pogledati ovdje. Riječ je o tranzitu Međunarodne svemirske postaje ispred Sunca.[hr]

Merkurov tranzit

Tranzit u astronomiji je prijelaz Merkura ili Venere preko Sunčeva kruga; općenitije, prijelaz manjega nebeskog tijela ili sjene manjega tijela preko kruga većega tijela, npr. prirodnih satelita ispred planeta (Venerin prijelaz).

Merkurov prijelaz ili Merkurov tranzit je prijelaz Merkura preko Sunčeva kruga (viđeno sa Zemlje). U trenutku prijelaza Merkur se vidi kao mala točkica na Sunčevom krugu. Merkurov prijelaz se vidi češće od Venerinog prijelaza, između 13 i 14 prijelaza u toku jednog stoljeća, jer je Merkur bliži Suncu i češće se okreće. Merkurovi prijelazi se događaju ili u svibnju ili u studenom.[hr]

Venerin tranzit

Venerin prijelaz ili Venerin tranzit je prijelaz Venere ispred Sunca i zakrivanje dijela njegova kruga. Ne događa se svaki put kad se Venera nađe između Zemlje i Sunca jer se ravnine gibanja Venere i Zemlje oko Sunca razlikuju za 3.4°, pa je Venera najčešće iznad ili ispod Sunčeva diska. Pojavljuje se 4 puta u 243 godine i obično traje po nekoliko sati (prijelaz 2012. trajao je 6 sati i 40 minuta): između prve i druge pojave razmak je 8 godina (s nekoliko dana razlike) između druge i treće pojave razmak je 105.5 godina, između treće i četvrte opet 8 godina, a do novoga ciklusa treba čekati 121.5 godina.

[hr color=”#6495ed”]