Astrofotografija za svakoga – snimajte i vi!

Mnogi ljudi misle da se u mraku ne može fotografirati bez bljeskalice. U klasičnoj fotografiji u većini slučajeva zaista je tako. Nema svjetla, nema fotografije. No mi se ovdje nećemo baviti klasičnom fotografijom nego astronomskom fotografijom. Tu je obratno, bljeskalica je u većini slučajeva beskorisna. Osim ako želimo osvijetliti nešto u prvom planu, naravno.

Recimo, postavite opremu, osobe ili nešto što biste željeli da se vidi na fotografiji, a iznad toga zvjezdano nebo. U mrklome mraku ćete trebati bljeskalicu kako biste osvijetlili ono što je na zemlji, ili nekom lampicom osvjetljavati prvi plan. To se zove Light painting – slikanje svjetlom. No, ni to nije tema ovoga članka. Ovdje je riječ o fotografiranju neba i nebeskih objekata, ali bez teleskopa. Puno ljudi ima fotoaparat, a nemaju teleskop. Bez teleskopa nema onih prekrasnih fotografija šarenih maglica, zvjezdanih skupova i svih onih čudesa kojih se možemo nagledati na webu i astronomskim časopisima. Pa što onda možemo fotografirati bez teleskopa?

Iznenadili biste se koliko ima toga što možemo snimiti. Fotografija kojom ćemo se ovdje baviti, ne može se snimati teleskopom. Nas zanima snimanje kadrova širokog polja vidljivosti. Koristimo li teleobjektiv, tada se približavamo onome što snimamo teleskopima. Razlika je u tome da nemamo praćenje kao kod montaže teleskopa. Naravno, postoje rješenja i za to no kako većina ljudi koji imaju fotoaparat nema te naprave za praćenje, nećemo ih ni mi koristiti. A snimati možemo sve, od Mjeseca na nebu, zvijezda, meteora, satelita, Međunarodne svemirske postaje, do pjega na Suncu, planeta i panorama obasjanih mjesečinom.

Za početak, što nam je potrebno od opreme? Svakako najosnovnije je imati fotoaparat jer bez njega nema fotografije. Kakav fotoaparat? Danas su digitalni fotoaparati zbog svojih prednosti i praktičnosti, gotovo u potpunosti potisnuli analogne koji su koristili film za snimanje fotografija. U principu svaki digitalni fotoaparat može biti dobar, no neke minimume bi trebao zadovoljavati. Kao prvo, treba imati mogućnost ručnog postavljanja različitih postavki, poput odabira ISO osjetljivosti, duljine ekspozicije, postavki objektiva i isključivanja automatike. Zašto? Koliko god automatika bila korisna u svakodnevnom dnevnom fotografiranju, u mraku je beskorisna i obično upropasti fotografiju. Jednostavno nije namijenjena tako zahtjevnom zadatku koji pred nju stavljamo pa neće ispravno odraditi svoj dio posla. To su neki minimumi. Imate li fotoaparat koji ih zadovoljava, odlično.

Za astrofotografiju su se odličnima pokazali DSLR fotoaparati jer nam dopuštaju punu slobodu kreativnosti. Oni su i skuplji no nisu nedostupni pa ih puno ljudi koristi. Osim fotoaparata, vrlo je poželjno imati i nekakav stativ, tronožac na kojemu će se nalaziti pričvršćen fotoaparat. I onaj najjeftiniji će biti dobar, a ako ga ne posjedujete, tada će vam poslužiti i obična vrećica napunjena pijeskom na koju možete staviti fotoaparat u željeni položaj, a da se ne miče. Ima li vaš fotoaparat mogućnost priključivanja vanjskog okidača, bilo žičnog ili bežičnog, svakako ga koristite. Ako nema, tada koristite vremenski okidač, takozvani timer. Neki DSLR-i imaju mogućnost upravljanja putem računala, pa ako vaš fotoaparat ima tu mogućnost, obavezno ju iskoristite jer slika koju vidite više neće biti mala kao što je na zaslonu fotoaparata nego će biti velika preko cijelog zaslona prijenosnog računala, laptopa, a to je puno bolje kada radite fokusiranje, možete izoštriti u piksel točno. Ukoliko vaš DSLR ima još kakav dodatni objektiv, svakako i njega koristite. Izazov je u eksperimentiranju. I to je sve što vam treba.

Sada možete krenuti u mrak fotografirati svoje prve astrofotografije. Ne zaboravite prije toga napuniti baterije jer nema ništa gorega kada vam u pola posla otkažu prazne baterije! Imate li pričuvne, ponesite i njih. Važno je dobro odabrati mjesto s kojega ćete fotografirati. U pravilu, što je mjesto mračnije i tamnije, to je bolje. Treba izbjegavati mjesta koja su osvijetljena uličnim lampama, svjetlećim reklamama i općenito tamo gdje je svjetlosno onečišćenje veliko, jer želimo snimati zvjezdano nebo, a ne žarulje. Dobro je otići van grada, negdje gdje je mrak, na livadu ili polje s kojeg imamo nesmetani pogled na nebesko prostranstvo.

Kada snimamo sa stativa moramo znati neke stvari. Ukoliko vaš fotoaparat ima stabilizaciju slike – IS, image stabilization, obavezno to isključite! Ne napravite li tako, fotografije će vam biti malo defokusirane, mutne. Zašto? Sustav stabilizacije slike u fotoaparatu konstantno će tražiti pomake fotoaparata, a koji ne postoje jer je fotoaparat na stativu, i tom prilikom će stalno pomicati fokus nastojeći preduhitriti potencijalni pomak. Posljedica toga su malo defokusirane fotografije. Osim toga trebate isključiti i AF, autofokus. On je koristan u dnevnom snimanju, no u snimanju u mraku, obično će krivo fokusirati pa će rezultat opet biti mutna fotografija. To je onaj dio preuzimanja ovlasti nad fotoaparatom od strane fotografa, koji je poželjan. Ukoliko nemate fotoaparat kojemu možete isključiti automatiku, namučiti ćete se oko snimanja dobre astrofotografije. Što još trebate napraviti? Blendu na objektivu otvorite maksimalno. Sjetite se, snimate u mraku i svaki foton kojeg možete dobiti u objektiv je više nego dobro došao. Zato mu otvorite vrata i pustite ga unutra.

ISO osjetljivost postavite na maksimum, koliko to god vaš fotoaparat omogućava. Tu se možete igrati, eksperimentirajte s različitim ISO postavkama, od najveće prema najmanjoj. Sve ovisi što želite dobiti. Kod najveće ISO vrijednosti, imat ćete i najviše šuma na fotografiji. To je ekvivalent zrnatosti emulzije na filmu. Što veća osjetljivost, više šuma, manja osjetljivost ima imanje šuma. Zato se obično s najvećim ISO vrijednostima rade kraće ekspozicije i najveća ISO vrijednost se koristi samo za snimanje objekata vrlo slabog sjaja ili za snimanje meteora koji imaju kratko vrijeme “svijetljenja”. No, kako tu ništa nije striktno određeno, a mjesta na memorijskim karticama imate dovoljno, dajte mašti na volju i slobodno eksperimentirajte, samo tako ćete vidjeti koje postavke daju najbolje rezultate na vašem fotoaparatu. Iduće na što trebate paziti je ekspozicija. U astrofotografiji ekspozicije se kreću od nekoliko tisućinki sekunde pa do nekoliko minuta. Stoga je dobro vidjeti koje su najduže ekspozicije koje vaš fotoaparat može dati. Većina kompaktnih modela može dati ekspozicije ispod minute. Tu se također možete igrati i eksperimentirati. Kombinirajte različite ISO vrijednosti s ekspozicijama. Ukoliko imate fotoaparat koji ima BULB opciju, to znači da možete raditi duge i beskonačne ekspozicije. Obično se ta opcija otvara ako na fotoaparat priključimo vanjski okidač ili ga priključimo na računalo. Ukoliko ste sretnik koji ima DSLR tada imate to sve i možete se baciti na malo napredniju astrofotografiju. I sada možemo početi snimati.

Većina će odmah okrenuti fotoaparat ravno u nebo i poželjeti snimiti galaksije. Nemojte. Ako nikada niste snimali astrofotografije, krenite s obzorom, horizontom. Na obzorju uvijek imate nekakva udaljena svjetla koja možete iskoristiti za fokusiranje, fino izoštravanje fotografije. Ukoliko ih nemate, odaberite najsjajniju zvijezdu koju vidite. Na njima ručno namjestite fokus, ukoliko imate fotoaparat koji ima prikaz slike na malom zaslonu, onda vjerojatno imate i mogućnost povećanja slike na zaslonu 5 ili 10 puta. Pazite, ovo nije zoom funkcija na objektivu nego samo povećanje slike na zaslonu fotoaparata. Ukoliko imate objektiv s promjenjivom žarišnom duljinom, takozvani zoom objektiv, možete zumirati izvor svjetla kako biste ga najbolje vidjeli i tada fino ručno izoštrite sliku na način da dobijete što manju površinu točkastog izvora. Zvijezde moraju biti točkice, a ne loptice. Kada ste to napravili, ručno odzumirajte sliku, odnosno objektiv kako biste dobili što šire vidno polje. I sada više ne dirajte objektiv. Odmah moram reći, takozvani digitalni zoom ne koristite, on će više odmoći nego pomoći. Ako ste fotoaparat priključili na prijenosno računalo, onda putem njega možete upravljati fotoaparatom, no u tom slučaju AF mora biti uključen jer ćete računalom njime upravljati. Ako je isključen, fokusiranje ćete morati raditi ručno za što nema potrebe jer na računalu to možete napraviti daleko preciznije. Sada možete početi snimati.

Rekli smo da krećete od obzora. To će vam pomoći da namjestite perspektivu i vidite obrise objekata na zemlji i naviknete se na rad s fotografijom u mraku. Naravno, njih smjestite pri dnu fotografije jer u astrofotografiji se bavimo zvjezdanim nebom pa je poželjno da se na fotografiji vide i zvijezde. Postavite ekspoziciju na recimo 20 sekundi pri ISO 800 i snimajte. Nakon što je snimak završen, pogledajte ga i promijenite postavke. Na primjer, produljite vrijeme ekspozicije na 40 sekundi ili stavite ISO na 1600. Cilj je dobiti fotografiju na kojoj se vide obrisi objekata na zemlji i zvijezda iznad njih. Kada ste se uhodali, možete krenuti prema zvijezdama i zviježđima. Najpoznatija zviježđa su svakako Veliki i Mali medvjed. Okrenite fotoaparat prema njima i pokušajte ih snimiti. Što duža ekspozicija, to bolje. Već nakon 20 sekundi zvijezde će, zbog rotacije nebeskog svoda, na fotografiji ostavljati tragove. Duža ekspozicija, duži su i tragovi zvijezda, no tu ima jedna mala zanimljivost. Ukoliko snimate područje Malog medvjeda, na samom vrhu njegova repa nalazi se zvijezda Sjevernjača. Ona će na fotografiji ostati gotovo točkica dok će ostale zvijezde oko nje imati tragove, što su dalje od nje to će tragovi biti dulji. Zanimljivo, zar ne? Sada spustite fotoaparat na stativu najniže što možete, okrenite ga prema zvijezdama, ekspoziciju postavite na recimo minutu, uključite bljeskalicu i vremensko okidanje, timer, pokrenite odbrojavanje i stanite nekoliko metara dalje, u kadar koji snimate. Kada snimanje započne, bljeskalica će se uključiti i osvijetliti vas, a kada snimanje završi, pogledajte što se snimilo na fotografiji. Zanimljivo, jelda? Idemo dalje.

Za one koji imaju teleobjektiv ili fotoaparat sa zoom objektivom veće žarišne duljine, recimo od barem 200 milimetara, snimat ćemo Mjesec. Najbolje ga je snimati kada se nalazi u nekoj od mijena, kada nije pun. Tada se na njemu mogu snimiti mora i veliki krateri, sjene, a naročito je zanimljivo snimati ga kada se vidi pepeljasta svjetlost, odnosno dok je u obliku vrlo tankog srpa. Približite ga najviše što možete i u ovisnosti od mijene u kojoj se nalazi, ekspozicija može biti od nekoliko stotinki sekunde do nekoliko desetinki sekunde. ISO vrijednost možete staviti između 100 i 400 pa eksperimentirajte. Mjesec možete snimati i danju jer se jasno vidi. Kadrirati možete i tako da ga snimite kroz grane drveća, a meni se posebno sviđa snimati ga dok zalazi iza brda na kojemu se nalazi drveće ili udaljeni krovovi kućeraka. Pepeljastu svjetlost možete snimati s ekspozicijama do dvije sekunde nakon čega se razmuti jer se vidi pomak. Ukoliko nemate teleobjektiv, Mjesec kao i pepeljastu svjetlost je najbolje snimati tako da u kadru imate i nešto zemaljsko, drvo, kuću i slično jer će on sam biti sitan i nezanimljiv. Ekspozicija tada može biti i duža, pet do deset sekundi, a posebno je zanimljivo snimati takvu fotografiju kada nebom plove oni prozračni bijeli oblaci, zbog duljine ekspozicije oblaci će biti prekrasno fluidni jer se kreću i prekriju li Mjesec, oko njega naprave pravi vatromet svjetla. Tada ekspozicija može biti još duža jer se zbog spomenutog efekta neće vidjeti Mjesečev pomak na nebu. Pokušajte svakako.

Vjerojatno ste već promatrali prelet ISS – Međunarodne svemirske postaje preko neba. I nju također možete snimiti. Registrirajte se na web stranicama Heavens-Above gdje ćete moći vidjeti kada će ISS preletjeti iznad vas i tada ćete ju moći snimati. Kod njezina snimanja postupak je isti kao i kod snimanja zviježđa, što dulja ekspozicija, biti će i duži trag na astrofotografiji. Također je dobro kombinirati i zemaljske objekte, a posebno je zanimljivo snimati ISS na dijelu neba gdje ona ulazi u zemljinu sjenu, tada joj sjaj postepeno slabi i nestaje, što se lijepo vidi na fotografiji. Osim ISS tu su i nama najzanimljiviji Iridium sateliti koji imaju karakteristiku da vrlo snažno znaju zabljesnuti na nebu pa se njihovi bljeskovi lako snimaju. Riječ je o jakoj refleksiji sunčeva svjetla s površine njihovih solarnih panela, a kako ih ima puno, često ih se može vidjeti. Kada će se vidjeti također možete saznati na gore spomenutim web stranicama. Snimaju se tako da odredite njihovu lokaciju gdje će se vidjeti, i kadrirate taj dio neba. ISO može biti 800, a ekspozicije taman tolike da se vidi cijeli bljesak. Obično počinjete snimati pola minute ranije jer uvijek postoje tolerancije oko predviđanja točnog vremena, a snimanje zaustavljate nakon što je bljesak završio. Bljesak može trajati od nekoliko sekundi pa do nekoliko desetaka sekundi. Možete ih snimati i tako da vizualno čekate kada će se pojaviti i kada ga uočite pokrenete snimanje, a prekinete kada završi. Naravno, najatraktivniji će uvijek biti oni sjajniji.

Prava avantura je snimanje meteora. Naime, oni imaju jednu nezgodnu karakteristiku da se pojavljuju kada oni hoće i gdje hoće. Znači, ne možemo izračunati kada će se i gdje pojaviti. Možemo pokušati, ako su u pitanju neki iz poznatih meteorskih rojeva ili potoka, no to ne garantira da će se oni zaista tamo i pojaviti. Pa kako se onda snimaju meteori? Najlakše je onima koji imaju širokokutne objektive ili one koji pokrivaju vidljivi kut od 180 stupnjeva, takozvane fisheye objektive. Kako su ti objektivi vrlo skupi, malo ljudi si ih može priuštiti, ali oni koji ih imaju vrlo lako snimaju meteore. Fotoaparat se okrene tako da pokriva cijelo nebo i započne snimanje. ISO vrijednost u takvim situacijama se postavlja na najvišu vrijednost koju fotoaparat nudi i snimaju se snimci od 30 sekundi do nekoliko minuta. Proleti li u tom trenutku meteor bilo gdje na nebu, svi su izgledi da će ga fotoaparat s takvim objektivom uredno zabilježiti. Ako nemamo takav objektiv, osuđeni smo na snimanje samo manjeg dijela neba i uzdati se u sreću da će baš onuda proletjeti kakav meteor. Izgledi se povećavaju ako nas je više pa s više fotoaparata pokrijemo veći dio neba.

Metoda je sasvim ista, što veći ISO i što dulje ekspozicije, pri čemu moramo paziti da ne pretjeramo s duljinom ekspozicije, zbog onoga šuma kojega smo spomenuli. On može “pojesti” fotografiju pa je zbog toga najbolje probnim snimanjima pronaći najbolji omjer ekspozicije/šuma i tako snimati. Zatim možemo snimati cijele noćne panorame. Ukoliko imate mogućnost popeti se na kakvo brdo i s njega snimati recimo grad ili selo i okolicu, možete i to. Ako ima puno svjetla, tada ISO možete staviti čak na 100 ili 200, a ekspoziciju na dvije minute i da vidiš čuda. Osim svjetala na zemlji, vidjet će se i zvijezde i njihov pomak, a tu tehniku možete primijeniti i u blizini vode, recimo jezera ili ribnjaka, kada je voda potpuno mirna. Tada se u refleksiji s vodene površine mogu vidjeti i zvijezde, kao i Mjesec što može posebno efektno izgledati. Pri dužim ekspozicijama na mjesečini, kada snimate prirodu recimo, vidjet ćete da mrak nije crn nego je prepun lijepih boja i sjena. Fotografija će izgledati baš kao da ste ju snimili u podne, a da to nije baš tako pokazat će jedino tragovi zvijezda na plavome nebu.

Možete snimati i planete, koji se neće posebno razlikovati od ostalih zvijezda, no ukoliko imate teleobjektiv, tada imate mogućnost snimati planet Jupiter i njegove prirodne satelite. Zbog sjaja vidjet će se samo njegova četiri galilejanska satelita što je sasvim dovoljno da ih možete pratiti. Način snimanja je jednostavan, zumirajte teleobjektivom Jupiter, namjestite najveću ISO vrijednost koju imate i eksponirajte snimak ne dulje od jedne sekunde. Namjestite li dužu ekspoziciju, Jupiter će se iz kuglice pretvoriti u duguljastu mrljicu.

I za kraj je ostalo snimanje sunčevih pjega. Ovo je nešto sasvim drugačije. Za snimanje Sunca i pjega potrebno je imati teleobjektiv od barem 200 milimetara ili veći. Nemate li ga, nemojte ni pokušavati jer nećete uspjeti snimiti sitne detalje poput pjega. Zatim morate obavezno imati posebni filtar za promatranje Sunca. Tu ne dolaze ikakvi kompromisi u obzir poput začađenog stakla, osvijetljenog filma ili stakla maske za zavarivanje i slično… Previše je toga u igri da biste se kockali. Tu morate ići na sigurno. Danas je najpoznatija Baader AstroSolar folija za promatranje Sunca. Bez nje nemojte ni pomišljati svoju tehniku okretati u Sunce, dovoljan je djelić sekunde da vaš fotoaparat ode u staro željezo jer će mu jaka sunčeva svjetlost spržiti osjetljivi foto senzor dok kažete keks. A o vašim očima da ni ne govorimo. Dakle, nabavite foliju za promatranje Sunca, i napravite od nje filtar koji ćete staviti na objektiv vašeg teleobjektiva. Tek tada možete fotoaparat okrenuti prema Suncu. Kako Sunce ima dovoljno svjetla, neće biti problem ispravno ga fokusirati i snimati. Čak možete uključiti AF i IS ako snimate iz ruke, rezultati bi trebali biti sasvim pristojni. Ukoliko nemate teleobjektiv, tada nemojte snimati Sunce jer rezultati koje ćete dobiti nisu vrijedni truda. Osim naravno ukoliko snimate pomrčinu Sunca, tada i bez teleobjektiva možete snimiti fazu pomrčine, naravno, uz sve ove mjere predostrožnosti koje su navedene gore.

Eto, nadam se da je ovaj tekst probudio onog malenog crva znatiželje u vama i da ćete se okušati u snimanju astrofotografija i pri tome se dobro zabaviti, jer ovo i je ono čime se bavimo, hobi i dobra zabava! Želite li saznati još više o astrofotografiji i okušati se u naprednim tehnikama snimanja i obradi astrofotografija, tada obavezno koristite Vodič kroz digitalnu astrofotografiju. I zapamtite, ovdje su vam dane one osnovne smjernice. Ne ustručavajte se eksperimentirati i pokušajte izvući najbolje što možete iz svojeg fotoaparata. Nisu svi fotoaparati jednaki, svaki je poseban za sebe i ima svoje specifičnosti. Na vama je da se sprijateljite s njime i pronađete ono što mu najbolje odgovara u određenim situacijama, a on će vas tada nagraditi lijepim astrofotografijama.

Ovaj sam članak objavio u časopisu "Čovjek i svemir", broj 3 iz 2011./2012. godine, pod
naslovom Astrofotografija bez teleskopa.